Isus je poticao svoje učenike na rast u vjeri, poticao ih je da imaju u njega povjerenja, zbog toga mu oni i upućuju molbu: Umnoži nam vjeru! (Lk 17,6).

Gospodine, umnoži nam vjeru! Ova molitva bi trebala svakodnevno biti na ustima onoga koji hodi za Kristom. Vjera je poziv i odgovor. Vjera je dar koji nam je besplatno darovan. Dar koji bi u nama, zahvaljujući Božjoj milosti i našoj otvorenosti za suradnju s Bogom, trebao iz dana u dan rasti. Bilo bi uistinu loše kad tako ne bi bilo.

Kad izvršite sve što vam je naređeno, recite sluge smo beskorisne, učinismo što smo bili dužni učiniti (Lk 17,10). U svoj svojoj jednostavnosti, ova rečenica je provokacija i poziv kršćanima i svim ostalima, onima koji vjeruju kao i onima koji ne vjeruju. Kako bi shvatili smisao ove Učiteljeve rečenice potrebno je voditi računa o religijskom kontekstu toga vremena. Isus je želio naglasiti da vjernost Zakonu i izvršavanje odredaba Zakona, pa i vršenje dobrih djela, u sebi automatski ne uključuje nagradu od strane Boga. Drugim riječima Boga se ne može “prisiliti” da onom tko poštuje Zakon i vrši dobra djela udijeli dug život, blagostanje, pobjedu nad neprijateljima itd. Upravo kako bi izbjegao da njegovi učenici razmišljaju na ovakav način, Isus podsjeća njih, a tim i sve nas, da smo sluge beskorisne.  Nakon što učenik napravi sve dobro, koje je u otvorenosti prema Božjoj milosti pozvan napraviti, ne treba tražiti nagrade i priznanja, već se treba u potpunosti prepustiti Božjem milosrđu. Trebali bi dobro zapamtiti da se Bog ne da nadmašiti u svojoj velikodušnosti i milosrđu, ali se isto tako ne da uokviriti u naše ljudske okvire i mjerila.

Ako hodimo za Kristom, ne činimo ništa drugo doli svoju “dužnost” kao kršćani. Odnos između Boga i čovjeka nije kao onaj između poslodavca i radnika, niti je kao odnos između dviju strana koje su potpisale ugovor o suradnji, pa će jedna tuži drugu ako se ugovor ne poštuje. Odnos između Boga i čovjeka više podsjeća na odnos između dvoje prijatelja, na odnos između osoba koje si žele dobro, te su spremne jedna za drugu sve učiniti ne očekujući nikakva posebna priznanja i nagrade. Ovako veliku, živu i duboku vjeru sigurno da nije lako ostvariti. Zato smo svi pozvani propitivati se o zrelosti naše vjere. Zrela nije ona vjera koja slijedi modu i posljednje novotarije, zrela vjera je ona koja proizlazi iz istinski prijateljskog odnosa sa Kristom. Ovo prijateljstvo otvara nas prema svemu onom što je dobro, te nam pomaže jasno razlikovati između istinitog i lažnog, obmane i istine. Samo zrela vjera stvara jedinstvo i ostvaruje ljubav, te prema takvoj vjeri trebamo voditi Kristovo stado (J. Ratzinger 18. travnja 2005).

Gospodine, umnoži nam vjeru! Molitva je svih onih čija je vjera uistinu ljubavlju djelotvorna.

AB