U ono vrijeme: Apostoli rekoše Gospodinu: »Umnoži nam vjeru!« Gospodin im odvrati: »Da imate vjere koliko je zrno gorušičino, rekli biste ovom dudu: ’Iščupaj se s korijenom i presadi se u more!’ I on bi vas poslušao.« »Tko će to od vas reći sluzi svomu, oraču ili pastiru, koji se vrati s polja: ’Dođi brzo i sjedni za stol?’ Neće li mu naprotiv reći: ’Pripravi što ću večerati pa se pripaši i poslužuj mi dok jedem i pijem; potom ćeš ti jesti i piti?’ Zar duguje zahvalnost sluzi jer je izvršio što mu je naređeno? Tako i vi: kad izvršite sve što vam je naređeno, recite: ’Sluge smo beskorisne! Učinismo što smo bili dužni učiniti!’« (Lk 17, 5-10)

Gospodine, umnoži nam vjeru! Trajni je ovo vapaj, kako nekad Apostola, tako i danas svih nas koji smo sakramentom krštenja pozvani i poslani, biti radosni svjedoci Krista Gospodina u svijetu i društvu u kojem živimo.

Za govor o osobnoj vjeri, koju ispovijedamo i živimo u zajednici krštenika, možemo se poslužiti slikom lanca. Vjeru, tj. naš odgovor na Božju ponudu spasenja, primamo od onih koji su nam prethodili, onih koji su nam ju, svojim riječima, gestama, ponašanjem, stavovima, životnim izborima, prenijeli. Na isti način kako smo ju primili, dužni smo ju dalje, u prvom redu svjedočanstvom vlastita života, živeći radost ljubavi prema Bogu i bližnjem, prenositi svima onima koje na svom životnom putu susrećemo.

Međutim, ako se lanac pravilno ne održava, svi to znamo, prijeti mu realna opasnost da zahrđa, što onda za posljedicu može imati pucanje karika u tom istom lancu. Uistinu je teško vjerovati u Boga, te osobnim životom odgovoriti na njegovu ponudu ljubavi, ukoliko pod utjecajem mržnje, predrasuda, ogovaranja, podmetanja, traženja uvijek vlastitog interesa, nezainteresiranosti za drugog, osobito za onog koji je drugačiji, naš lanac vjere počima polako hrđati. Moleći Gospodina da nam umnoži vjeru, molimo ga ubiti da naša karika u ovom lancu ne pukne, molimo ga da nam da Duha mudrosti i hrabrosti, kako bi na najbolji mogući način mogli održavati tu našu kariku.

Iako se na prvi pogled može činiti da Učiteljev odgovor nema velike veze s molbom učenika, u njemu se krije tajna, kako i na koji način sačuvati, održati i uvećati osobnu vjeru. Isus niti od svojih učenika, a niti od nas današnjih kršćana, ne traži nikakav veliki intelektualni napor koji bi trebali uložiti oko rasta u osobnoj vjeri. Ono što Učitelj od nas traži puno je teže i zahtjevnije. Pozva nas na služenje. Slika slugu koji izvršavaju zapovijedi svog gospodara, govori nam o tome da se vjera čuva i uvećava služenjem u ljubavi sa svim onim što jesmo, sa svim našim osobnim poteškoćama i ograničenjima.

Isus je prvi beskorisni sluga koji nam je svojim životom, gestama, spremnošću na darivanje baš svakom, ljubeći sve bez razlike, otkrio Boga. Prihvaćao je javne grešnike, carinike i prostitutke, strance i odbačene, izbjeglice i siromašne, druge i drugačije, pa i razbojnika koji je zajedno s njim bio obješen na drvu križa. Isus koji je prva karika u lancu vjere, duboko svjestan opasnosti od hrđe i mogućeg puknuća, uzrokovanog našim vlastitim egoizmom koji je u nama, u isto vrijeme kao i sposobnost za ljubav, duboko prisutan, ustraje u tome da svojim prijateljima stalno naglašava potrebu za oprostom, žrtvovanjem, ljubavlju.

Dok vapimo Gospodinu da nam umnoži vjeru, čujmo u tišini svog srca njegov odgovor: Ti umnoži svoju ljubav!

ab