U ono vrijeme reče Isus glavarima svečenićkim i starješinama narodnim u prispodobama: “Kraljevstvo je nebesko kao kad neki kralj pripravi svadbu sinu svomu. Posla sluge da pozovu uzvanike na svadbu. No oni ne htjedoše doći. Opet posla druge sluge govoreći: ‘Recite uzvanicima: Evo, objed sam ugotovio. Junci su moji i tovljenici poklani i sve pripravljeno. Dođite na svadbu!'” “Ali oni ne mareći odoše – jedan na svoju njivu, drugi za svojom trgovinom. Ostali uhvate njegove sluge, zlostave ih i ubiju. Nato se kralj razgnjevi, posla svoju vojsku i pogubi one ubojice, a grad im spali.” “Tada kaže slugama: ‘Svadba je, evo, pripravljena ali uzvanici ne bijahu dostojni. Pođite stoga na raskršća i koga god nađete, pozovite na svadbu!'” “Sluge iziđoše na putove i sabraše sve koje nađoše – i zle i dobre. I svadbena se dvorana napuni gostiju. Kad kralj uđe pogledati goste, spazi ondje čovjeka koji ne bijaše odjeven u svadbeno ruho. Kaže mu: ‘Prijatelju, kako si ovamo ušao bez svadbenoga ruha?’ A on zanijemi. Tada kralj reče poslužiteljima: ‘Svežite mu ruke i noge i bacite ga van u tamu, gdje će biti plač i škrgut zubi.’ Doista, mnogo je zvanih, malo izabranih.” (Mt 22,1-14)

Učiteljeva prispodoba, koju nam Matej donosi u svom 22 poglavlju, progovarajući nam o kralju koji priprema svadbu svom sinu, prilično je jasna i razumljiva. U liku kralja opisan je Bog Otac koji neumorno poziva na vječnu svadbu svog Sina, odnosno poziva na život u vječnosti, život u kraljevstvu nebeskom. Sluge su proroci, ali i svi oni koje Bog šalje kako bi u njegovo ime druge pozivali na obraćenje, na promjenu života.

Mnogima, koji su pozvani, važnije su njihove privatne aktivnosti, odnosno važniji su oni sami sebi, od Boga i njegova poziva. No iako ga ljudi uporno odbijaju, Bog se ne umara jednako tako uporno pozivati, te se u konačnici svadbena dvorana ispunja gostima.

Među uzvanicima, našao se i jedan koji se nekako ušuljao, nekako se provukao na svadbu. Nije prihvatio poziv na obraćenje i promjenu života tj. kako nam evanđelist slikovito govori nije odjenuo svadbeno ruho. Iako ga naziva svojim prijateljem, kralj ga izbacuje sa svadbe, očekujući od njega da se obrati kako bi onda i on, zajedno s ostalima, mogao sudjelovati u radosti svadbenog slavlja.

Svadbi vječnog života ne može se prisustvovati bez prikladnog ruha, tj. ukoliko ne postoji pravo raspoloženje duha. Pravo raspoloženje duha znači, priznati vlastitu grešnost, vlastite pogreške i propuste. Za one koji se ne kaju, za one koji žive u svojoj samoproglašenoj pravednosti, kako nam to prenosi evanđelist Matej, neće biti mjesta na svadbi vječnog života. Spoznaja vlastite grešnosti, kajanje za grijehe, obraćenje i promjena života, je ono što nam evanđelje opisuje kao svadbeno ruhu. Iznesite haljinu najljepšu i obucite ga, reći će otac slugama dočekavši povrataka mlađeg sina (usp. Lk 15,22). Haljina se iznosi tek onda kad spoznamo svoj grijeh i kad se za njega iskreno pokajemo, mijenjajući svoj dotadašnji način života.

Utješno je da nas Bog, usprkos našim čestim odbijanjima, neumorno poziva na svadbu. Ostaje nam za nadati se, da ćemo ovaj poziv jednom u vjeri prepoznati i s ljubavlju prihvatiti.

ab