U ono vrijeme: Dok je Isus putovao u Jeruzalem, prolazio je između Samarije i Galileje. Kad je ulazio u neko selo, eto mu u susret deset gubavaca. Zaustave se podaleko i zavape: “Isuse, Učitelju, smiluj nam se!” Kad ih Isus ugleda, reče im: “Idite, pokažite se svećenicima!” I dok su išli, očistiše se. Jedan od njih vidjevši da je ozdravio, vrati se slaveći Boga u sav glas. Baci se ničice k Isusovim nogama zahvaljujući mu. A to bijaše neki Samarijanac. Nato Isus primijeti: “Zar se ne očistiše desetorica? A gdje su ona devetorica? Ne nađe li se nijedan koji bi se vratio i podao slavu Bogu, osim ovoga tuđinca?” A njemu reče: “Ustani! Idi! Tvoja te vjera spasila!” (Lk 17,11-19)

„I dok su išli očistiše se“. Trenutak njihova ozdravljenja nije onaj u kojem su se pokazali svećenicima. Svećenik je, po propisima Zakona, bio onaj koji je trebao utvrditi ozdravljenje, te ozdravljenu osobu ponovno primiti u zajednicu. Ova desetorica ozdravljaju dok su još na putu prema svećenicima. Proces ozdravljenja započima prvim korakom koji poduzimamo vjerujući Kristovoj riječi. Ozdravljamo od svog zla, ne kad dođemo do cilja, već u trenutku kad krenemo putem obraćenja.

Sva desetorica su povjerovala Učiteljevoj riječi, krenula novim putem i ozdravila. Međutim interesantno je kako se samo jedan spasio. Devetorica Židova su valjda mislila da je Bogu tako i tako dužnost da ih ozdravi. Često puta i mi tako mislimo. Idemo na mise, molimo, peremo svoju savjest sa par eura koje dajemo Caritasu i mislimo da nas je Bog dužan ozdraviti. Sve da nas, poput ove devetorice, i ozdravi, to još ni izbliza ne znači da smo i spašeni. Naša vjera će nas spasiti jedino i isključivo ukoliko svakodnevno bude ljubavlju djelotvorna.(ab)