Isus je na putu prema Jeruzalemu (Lk 17,11-19). Ne putuje avionom, vlakom, autobusom ili autom, već hoda, zajedno sa svojim učenicima, prašnjavim putevima između Samarije i Galileje. Na putovanju koje nije određeno brzinom prevoznog sredstva, već dužina koraka, Učitelj ima mogućnost susresti druge i drugačije. Tako susreće i ovu desetoricu gubavaca.

Guba je bila opaka bolest za koju, u to vrijeme, nije bilo lijeka, te su takve osobe, po vrlo jasnim i strogim propisima Mojsijeva zakona (usp. Br 5,1-4), bile protjerane iz zajednice, osuđene na polagano umiranje daleko od svojih bližnjih. Strogo im je bilo zabranjeno približavanje zdravim ljudima, te su već s velike udaljenosti trebali druge upozoriti na svoje stanje (usp. Lev 13,45-46).

Svjestan svega toga, Isus ne čeka, ne želi da zbog svoje bolesti, koja je uzrokom isključenosti iz zajednice, ovi ljudi, pate još i jednog trenutka. Kao da je nestrpljiv da ih što prije ozdravi: Idite pokažite se svećenicima. Ljubav je nestrpljiva, nema vremena za čekanje, želi što prije pomoći, što prije ozdravit, prihvatiti drugog i drugačijeg, svjedočeći da je i on dio zajednice. Ljubav je ona koja uvijek prihvaća, ona nikad ne dijeli, nikad ne isključuje. Kao članovi zajednice krštenika, trebamo ovog postati više svjesni. Vjernost svom krsnom pozivu i poslanju možemo živjeti jedino ukoliko smo uistinu oni koji sve ljube i prihvaćaju. Ako smo, kojim slučajem, oni koji dijele i isključuju, onda se bojim da smo uistinu premalo svjesni krsne milosti koja u nama djeluje.

I dok su išli očistiše se. Trenutak njihova ozdravljenja nije onaj u kojem su se pokazali svećenicima. Svećenik je, po propisima Zakona (usp. Lev 14,2), bio onaj koji je trebao utvrditi ozdravljenje, te ozdravljenu osobu ponovno primiti u zajednicu. Ova desetorica ozdravljaju dok su još na putu prema svećenicima. Proces ozdravljenja započima prvim korakom koji poduzimamo vjerujući Kristovoj riječi. Ozdravljamo od svog zla, ne kad dođemo do cilja, već u trenutku kad krenemo putem obraćenja.

Sva desetorica su povjerovala Učiteljevoj riječi, krenula novim putem i ozdravila. Međutim interesantno je kako se samo jedan spasio. Devetorica Židova su valjda mislila da je Bogu tako i tako dužnost da ih ozdravi. Često puta i mi tako mislimo. Idemo na mise, molimo, peremo svoju savjest sa par kuna koje dajemo caritasu i mislimo da nas je Bog dužan ozdraviti. Sve da nas, poput ove devetorice, i ozdravi, to još ni izbliza ne znači da smo i spašeni. Naša vjera će nas spasiti jedino i isključivo ukoliko svakodnevno bude ljubavlju djelotvorna (usp. Gal 5,6).

AB