U ono vrijeme: Nekima koji se pouzdavahu u sebe da su pravednici, a druge podcjenjivahu, reče ovu prispodobu: “Dva čovjeka uziđoše u Hram pomoliti se: jedan farizej, drugi carinik. Farizej se uspravan ovako u sebi molio: ‘Bože, hvala ti što nisam kao ostali ljudi: grabežljivci, nepravednici, preljubnici ili – kao ovaj carinik.’ Postim dvaput u tjednu, dajem desetinu od svega što steknem.’ A carinik, stojeći izdaleka, ne usudi se ni očiju podignuti k nebu, nego se udaraše u prsa govoreći: ‘Bože milostiv budi meni grešniku!’ Kažem vam: ovaj siđe opravdan kući svojoj, a ne onaj! Svaki koji se uzvisuje, bit će ponižen; a koji se ponizuje, bit će uzvišen.” (Lk 18,9-14)

Dvije osobe, po svemu različite. Farizej koji je od drugih smatran, a i sam se doživljavao, uzorom i modelom savršenog vjernika, razmećući se pred Bogom nabraja vlastite zasluge. Sam sebe doživljava pravednikom, onim koji ispunja i izvršava sve odredbe Zakona, sve osim one najvažnije, ljubavi prema Bogu, koja se konkretizira u ljubavi prema bližnjem. Napuhan od oholosti i samoproglašene pravednosti, prezire svog bližnjeg, pa i onda kad mu on stoji u neposrednoj blizini, poput ovog carinika.

U društvu tog vremena, carinici, kao suradnici rimske vlasti bili su prezreni, smatrani javnim grešnicima, te su se svi ostali “za svoje dobro” držali daleko od njih. Svi osim Isusa, koji ne samo da ih nije izbjegavao, već ih je više puta i sam tražio, izazivajući zgražanje pravovjernih Židova.

I ovom prispodobom koju nam donosi evanđelist Luka, Isus je sigurno kod djela svojih slušatelja, koji su nam opisani kao pravednici, izazvao sablazan i zgražanje. Od ove dvojice, koja u istom trenutku dolaze u Hram na molitvu, kući opravdan, odlazi onaj koji se iskreno kaje za svoje grijehe, a ne onaj koji se pred Bogom uzvisuje nabrajajući neke svoje zasluge. Iako izrečena pred dvije tisuće godina, u jednom društvenom kontekstu, poruka ove Isusove prispodobe je i te kako aktualna i za nas danas. Vremena i konteksti se mijenjaju, ali ne i naša ljudska narav. Situacija koju nam evanđelist Luka opisuje lako nam je zamisliva. Ona se i danas ponavlja u brojnim crkvama i župnim zajednicama. Niti danas nam u Božjem narodu, u zajednici Crkve, na svim razinama, ne manjka samoproglašenih pravednika koji će sebe shvaćati i doživljavati boljima od drugih. Ne manjka nam biskupa, svećenika, redovnika i redovnica, vjeroučitelja, članova raznih molitvenih udruga i zajednica, koji sami sebe doživljavaju boljim i većim vjernicima od onih s kojima se u isto vrijeme okupljaju nam molitvu, od onih s kojima u isto vrijeme mole Oče naš.

Učitelj nas sve vrlo jasno upozorava: Svaki koji se uzvisuje, bit će ponižen; a koji se ponizuje, bit će uzvišen. Mijenjati sve naše zajednice u duhu radosti Evanđelja, moći ćemo tek onda kad počnemo mijenjati same sebe. Bilo bi uistinu mudro, kako za naš osobni hod u vjeri, tako i za izgradnju svih naših zajednica, počevši od obiteljske, preko župne i biskupijske, pa do one društvene, zamijeniti omalovažavanje i prezir, koji se često očituju kroz profinjenu nezainteresiranost, ljubavlju prema bližnjem, shvaćajući napokon kako nismo sinovi/kćeri jedinci/jedinice. Bog je moj Otac, ali je u isto to vrijeme i Otac, brata i sestre pored mene.

ab