U ono vrijeme: Kad je Isus s učenicima i sa silnim mnoštvom izlazio iz Jerihona, kraj puta je sjedio slijepi prosjak Bartimej, sin Timejev. Kad je čuo da je to Isus Nazarećanin, stane vikati: “Sine Davidov, Isuse, smiluj mi se!” Mnogi ga ušutkivahu, ali on još jače vikaše: “Sine Davidov, smiluj mi se!” Isus se zaustavi i reče: “Pozovite ga!” I pozovu slijepca sokoleći ga: “Ustani! Zove te!” On baci sa sebe ogrtač, skoči i dođe Isusu. Isus ga upita: “Što hoćeš da ti učinim?” Slijepac mu reče: “Učitelju moj, da progledam.” Isus će mu: “Idi, vjera te tvoja spasila!” I on odmah progleda i uputi se za njim. (Mk 10,46-52)

Sljepoća se, u Svetom Pismu, često puta koristi kao metafora kojom se želi izraziti tama grijeha, pomračenje duše, pomanjkanje vjere. I sami smo, često puta, okruženi tamom u nama i oko nas. U našoj potrazi za Spasiteljem ne dajmo se ušutkati od drugih. Imajući puno pouzdanje u Učitelja i Gospodina, ne bojmo se zavapiti: Isuse, Sine Davidov, smiluj se.

U kontekstu Markova evanđelja, ozdravljenje slijepog prosjaka Bartimeja, pored gradskih jerihonskih vrata, predstavlja u isto vrijeme dolazak na cilj i novi polazak. Ovo je posljednje čudo ozdravljenja s kojim Isus dovršava prvi dio svoje pouke, svog javnog djelovanja. Isus se iz Jerihona, uspinje prema Jeruzalemu, gdje će proživjeti događaje posljednjeg tjedna svog zemaljskog života, događaje Svetog tjedna, od trijunfalnog ulaska u Jeruzalem, do muke, smrti i uskrsnuća. Polazeći od navedenog, događaj ozdravljenja slijepog prosjaka Bartimeja, možemo promatrati kao sažetak puta koji su napravili svi oni koje je dodirnula Gospodnja dobrota.

Bartimej, sin Timejev, nije se rodio kao slijepac. Vjerojatno nije nikad ni pomišljao da bi mogao oslijepiti. Međutim, pogodila ga je bolest, za koju u to vrijeme nije bilo lijeka, te je Bartimej, iz dana u dan gubio vid, postajući postepeno, potpuno slijep. No to nije jedina nevolja koja ga je zadesila. Biti slijep, tridesetih godina prvog stoljeća, značilo je biti siromašan, biti gladan, biti osuđen na život prosjaka, život na periferiji društva. Sjedio je pored ulaznih vrata grada Jerihona, moleći prolaznike, da mu pomognu, da mu se smiluju, da mu udjele komadić kruha, da mu daju koji novčić.

Bartimej je s godinama, poput većine slijepih osoba, razvio istančan sluh. Glasno mnoštvo koje se približavalo nije moglo proći nezapaženo. On je vjerojatno već prije, možda od svog oca Timeja, čuo za mladog Učitelja iz Nazareta, koji ozdravlja hrome, vraća vid slijepima, koji ispunja sve što su proroci o njemu navijestili. Polazeći upravo od Božje riječi, preko proroka naviještene, koju je i sam Bartimej, poput svih pobožnih Židova, jako dobro poznavao, on u Isusu prepoznaje Sina Davidova. Uopće ne dvoji da je upravo Isus, obećani Mesija, obećani Spasitelj i Otkupitelj. Svoju vjeru izražava glasnim dozivanjem: Isuse, Sine Davidov, smiluj se.

Međutim, ljudi oko njega stadoše ga ušutkivati. Možemo spekulirati o razlozima zbog koji su to napravili, ali kako bilo, uz svo njihovo ušutkivanje, Bartimej se nije dao ušutkati. Nije dozvolio da bilo tko stane na put između njega i Boga. Na njegovo ustrajno pozivanje, na njegovu volju da nadvlada svaku prepreku, Bog ne ostaje gluh. Upornost se isplatila. Isus se zaustavlja i poziva ga. Dovoljan je bio jedan Isusov poziv, da se i ponašanje okupljenog mnoštva počne mijenjati. Od onih koji su ga htjeli izgurati sa same periferije društva, jer valjda po njima nije bio vrijedan niti da bude na periferiji, postaju oni koji ga dovode u sredinu okupljenog mnoštva. Isusovo čudo, kod gradskih jerihonskih vrata je dvostruko. Dok vraća vid slijepom Bartimeju, ujedno i društvo senzibilira da vodi računa o onima koji su odbačeni, koji su na periferiji.

Pouke za naš svakodnevni hod u vjeri su više nego jasne. Ma što da nam se u životu dogodi, koja god da nas nevolja ili nesreća zadese ili snađu, trebamo uvijek imati apsolutno i potpuno povjerenje u Boga. Nemojmo dopustit da se bilo što ispriječi između nas i Boga. U isto vrijeme dok razvijamo svoj odnos s Bogom nemojmo zaboraviti na one koji su na periferiji, na rubovima društva. Umjesto da ih ušutkujemo, osokolimo ih, pomažimo im na njihovom putu prema Bogu, neumorno iz dana u dan, izgrađujući civilizaciju ljubavi.

ab