U ono vrijeme: Kad su farizeji čuli kako ušutka saduceje, okupiše se, a jedan od njih, zakonoznanac, da ga iskuša, upita: “Učitelju, koja ja zapovijed najveća u Zakonu?” A on mu reče: “Ljubi Gospodina Boga svojega svim srcem svojim, i svom dušom svojom, i svim umom svojim. To je najveća i prva zapovijed. Druga, ovoj slična: Ljubi svoga bližnjega kao sebe samoga. O tim dvjema zapovijedima visi sav Zakon i Proroci.” (Mt 22,34-40)

 Ljubav prema Bogu nije i ne bi smjela biti neki magloviti, apstraktni pojam. Ona se uvijek treba manifestirati u vrlo konkretnim djelima ljubavi prema bratu čovjeku. Hvaliti se svojom vjerom, pobožnošću ili ljubavlju prema Bogu, a u isto vrijeme okretati glavu od sestre ili brata u potrebi, te svog bližnjeg na bilo koji način zlostavljati, nije ponašanje koje bi trebalo odlikovati onoga tko pripada zajednici krštenika. Boga iskreno ljubimo jedino ukoliko je to jasno vidljivo u našem svakodnevnom odnosu prema bratu čovjeku. Iskrena vjera u Boga je samo ona koja je u isto vrijeme ljubavlju djelotvorna, sve ostalo su samo bajke kojima zavaravamo sebe i sve oko sebe. Ne bi li uistinu bilo lijepo kad bi se Pavlov doživljaj kršćanske zajednice u Solunu, mogao preslikati na naše biskupijske i župne zajednice: „Prigrliste Riječ s radošću Duha Svetoga tako da postadoste uzorom svim vjernicima.“ (ab)