U ono vrijeme: Nekima koji se pouzdavahu u sebe da su pravednici, a druge podcjenjivahu, reče ovu prispodobu: “Dva čovjeka uziđoše u Hram pomoliti se: jedan farizej, drugi carinik. Farizej se uspravan ovako u sebi molio: ‘Bože, hvala ti što nisam kao ostali ljudi: grabežljivci, nepravednici, preljubnici ili – kao ovaj carinik.’ Postim dvaput u tjednu, dajem desetinu od svega što steknem.’ A carinik, stojeći izdaleka, ne usudi se ni očiju podignuti k nebu, nego se udaraše u prsa govoreći: ‘Bože milostiv budi meni grešniku!’ Kažem vam: ovaj siđe opravdan kući svojoj, a ne onaj! Svaki koji se uzvisuje, bit će ponižen; a koji se ponizuje, bit će uzvišen.” (Lk 18,9-14)

Iako izrečena pred dvije tisuće godina, u jednom društvenom kontekstu, poruka ove Isusove prispodobe je i te kako aktualna i za nas danas. Vremena i konteksti se mijenjaju, ali ne i naša ljudska narav. Situacija koju nam evanđelist Luka opisuje lako nam je zamisliva. Ona se i danas ponavlja u našim zajednicama. Ni danas nam u Božjem narodu, u zajednici Crkve, na svim razinama, ne manjka samoproglašenih pravednika, koji će sebe shvaćati i doživljavati boljima od drugih. Ne manjka nam biskupa, svećenika, redovnika i redovnica, vjeroučitelja, članova raznih molitvenih udruga i zajednica, koji sami sebe doživljavaju boljim i većim vjernicima od onih s kojima se u isto vrijeme okupljaju nam molitvu, od onih s kojima u isto vrijeme mole „Oče naš“. Učitelj nas sve vrlo jasno upozorava: „Svaki koji se uzvisuje, bit će ponižen; a koji se ponizuje, bit će uzvišen“. Mijenjati sve naše zajednice u duhu radosti Evanđelja, moći ćemo tek onda kad počnemo mijenjati same sebe. (ab)