U ono vrijeme: Kad je Isus s učenicima i sa silnim mnoštvom izlazio iz Jerihona, kraj puta je sjedio slijepi prosjak Bartimej, sin Timejev. Kad je čuo da je to Isus Nazarećanin, stane vikati: “Sine Davidov, Isuse, smiluj mi se!” Mnogi ga ušutkivahu, ali on još jače vikaše: “Sine Davidov, smiluj mi se!” Isus se zaustavi i reče: “Pozovite ga!” I pozovu slijepca sokoleći ga: “Ustani! Zove te!” On baci sa sebe ogrtač, skoči i dođe Isusu. Isus ga upita: “Što hoćeš da ti učinim?” Slijepac mu reče: “Učitelju moj, da progledam.” Isus će mu: “Idi, vjera te tvoja spasila!” I on odmah progleda i uputi se za njim. (Mk 10,46 – 52)

Bartimej se nije dao ušutkati. Nije dozvolio da bilo tko stane na put između njega i Boga. Na njegovo ustrajno pozivanje, na njegovu volju da nadvlada svaku prepreku, Bog ne ostaje gluh. Upornost se isplatila. Isus se zaustavlja i poziva ga. Dovoljan je bio jedan Isusov poziv, da se i ponašanje okupljenog mnoštva počne mijenjati. Od onih koji su ga htjeli izgurati sa same periferije društva, jer valjda po njima nije bio vrijedan niti da bude na periferiji, postaju oni koji ga dovode u sredinu okupljenog mnoštva. Isusovo čudo, kod gradskih jerihonskih vrata je dvostruko. Dok vraća vid slijepom Bartimeju, ujedno i društvo senzibilira da vodi računa o onima koji su odbačeni, koji su na periferiji.

Pouke za naš svakodnevni hod u vjeri su više nego jasne. Ma što da nam se u životu dogodi, koja god da nas nevolja ili nesreća zadese ili snađu, trebamo uvijek imati apsolutno i potpuno povjerenje u Boga. Nemojmo dopustit da se bilo što ispriječi između nas i Boga. U isto vrijeme dok razvijamo svoj odnos s Bogom nemojmo zaboraviti na one koji su na periferiji, na rubovima društva. Umjesto da ih ušutkujemo, osokolimo ih, pomažimo im na njihovom putu prema Bogu, neumorno iz dana u dan, izgrađujući civilizaciju ljubavi.  (ab)