U ono vrijeme: Isus prozbori mnoštvu i svojim učenicima: “Na Mojsijevu stolicu zasjedoše pismoznanci i farizeji. Činite dakle i obdržavajte sve što vam kažu, ali se nemojte ravnati po njihovim djelima jer govore, a ne čine. Vežu i ljudima na pleća tovare teška bremena, a sami ni da bi ih prstom makli. Sva svoja djela čine zato da ih ljudi vide. Doista, proširuju zapise svoje i produljuju rese. Vole pročelja na gozbama, prva sjedala u sinagogama, pozdrave na trgovima i da ih ljudi zovu ‘Rabbi’. Vi pak ne dajte se zvati ‘Rabbi’, jer jedan je učitelj vaš, a svi ste vi braća. Ni ocem ne zovite nikoga na zemlji jer jedan je Otac vaš – onaj na nebesima. I ne dajte da vas vođama zovu, jer jedan je vaš vođa – Krist. Najveći među vama neka vam bude poslužitelj. Tko se god uzvisuje, bit će ponižen, a tko se ponizuje, bit će uzvišen.” (Mt 23-1-12)

Način na koji je Isus riješio pitanje autoriteta sigurno nas začuđuje: „Najveći među vama neka vam bude poslužitelj“.  U Isusovoj logici, koju smo svi mi pozvani usvojiti, autoritet je služba koja se rađa iz odnosa, iz ljubavi, ljubavi prema Bogu i bližnjem. Pravi autoritet ima ona osoba koja dopušta da se drugi pored nje razvija i raste, a ne ona koja iz zavisti, ljubomore ili bolesne ambicije drugoga pod svaku cijenu želi uništiti.

Izvan  kršćanske perspektive autoriteta, koji treba biti služenje u ljubavi, postoji samo despotizam, diktatura, vladavina jačega. U cijeloj povijesti, u svim zvanjima i zanimanjima, bez iznimke, postoje farizeji i pismoznanci: nedosljedni, oportunisti, licemjeri, bolesno ambiciozni…

Za razliku od takvog ponašanja, autoritet ljubavi i služenja na koji smo po sakramentu krštenja svi pozvani, u obitelji pomaže djeci da se razvijaju i rastu, u društvu slabima daje nadu, a čovječanstvo dovodi do zdravog napretka. Ako uistinu želimo biti pravi i iskreni Kristovi učenici, a ne samo nominalni pripadnici Božjeg naroda, onda u svom svakodnevnom životu provodimo autoritet ljubavi, služimo jedni drugima u ljubavi kao što je Krist služio svima nama. (ab)