U ono vrijeme: Govoraše Isus mnoštvu u pouci svojoj: “Čuvajte se pismoznanaca, koji rado idu u dugim haljinama, vole pozdrave na trgovima, prva sjedala u sinagogama i pročelja na gozbama; proždiru kuće udovičke, još pod izlikom dugih molitava. Stići će ih to oštrija osuda!” Potom sjede nasuprot riznici te promatraše kako narod baca sitniš u riznicu. Mnogi bogataši bacahu mnogo. Dođe i neka siromašna udovica i baci dva novčića, to jest jedan kvadrant. Tada dozove svoje učenike i reče im: “Doista, kažem vam, ova je sirota udovica ubacila više od svih koji ubacuju u riznicu. Svi su oni zapravo ubacili od svoga suviška, a ona je od svoje sirotinje ubacila sve što je imala, sav svoj žitak.” (Mk 12,38-44)

Dvije udovice, s kojima nas današnja Božja riječ suočava, vrlo rječito i jasno nam svjedoče kako se čovjek dobro osjeća samo onda kad daje, ne od suviška, već kad daje od srca, kad daje cijelog sebe, sve što je, što ima i čime raspolaže. Sposobnost darivanja, koja je u sve nas utkana, samo ju trebamo negdje u sebi ponovno otkriti, u sebi ima nešto božansko. Vjera, nada i ljubav, ovih dviju udovica je živa i djelotvorna. Ne daje im neke društvene privilegije, niti im puni tekuće račune, ali ih podupire na hodočašću nade, dajući im sigurnost, istinsku radost i mirnoću srca. Toliko su sigurne u ljubav nebeskog Oca, da obje, bez ikakvih kalkulacija i računica, daju sve što imaju. Trebali nam bolji primjer za nasljedovanje? (ab)