U ono vrijeme: Pristupe Isusu neki od saduceja, koji niječu uskrsnuće. Upitaše ga: “Učitelju! Mojsije nam napisa: Umre li bez djece čiji brat koji imaše ženu, neka njegov brat uzme tu ženu te podigne porod bratu svomu. Bijaše tako sedmero braće. Prvi se oženi i umrije bez djece. Drugi uze njegovu ženu, onda treći; i tako redom sva sedmorica pomriješe ne ostavivši djece. Naposljetku umrije i žena. Kojemu će dakle od njih ta žena pripasti o uskrsnuću? Jer sedmorica su je imala za ženu.” Reče im Isus: “Djeca se ovog svijeta žene i udaju. No oni koji se nađoše dostojni onog svijeta i uskrsnuća od mrtvih niti se žene niti udaju. Zaista, ni umrijeti više ne mogu: anđelima su jednaki i sinovi su Božji jer su sinovi uskrsnuća.” “A da mrtvi ustaju, naznači i Mojsije kad u odlomku o grmu Gospodina zove Bogom Abrahamovim, Bogom Izakovim i Bogom Jakovljevim. A nije on Bog mrtvih, nego živih. Ta svi njemu žive!” (Lk 20,27-38)

Živimo mjesec studeni, koji je na određeni način uokviren svetkovinama Svih svetih i Krista Kralja svega stvorenja. Ovaj mjesec, kao uostalom i čitav naš život, u znaku je pitanja: Što će biti poslije ovog života? Dok jedni, odgovor na ovo pitanje, žive ispunjeni nadom i vjerom u uskrsnuće mrtvih i život budućeg vijeka, drugi se u isto vrijeme s ovom vjerom i nadom izruguju. Kako u Isusovo vrijeme, tako i danas.

Saduceji su jedna od mnogih skupina unutar židovstva Isusova vremena. Bili su pripadnici aristokratske klase, ekonomski izrazito moćni, te politički utjecajni. Lako nam je shvatljivo da jednu ovako moćnu grupaciju, puno više zanima ovozemaljski život, nego neki eventualni budući. Njihov odnos prema Svetom pismu je dosta zanimljiv i interesantan. Oni su prihvaćali samo Petoknjižje (prvih pet knjiga Svetog pisma) dok povijesne, mudrosne i proročke knjige, za njih nisu imale nikakvu vrijednost. Ovo je jedan od razloga zbog kojeg su se često sukobljavali sa ostalim skupinama unutar židovstva, osobito s pismoznancima i farizejima.

Njihova “igra” s Isusom, u kojoj se izruguju biblijskoj priči o Sari i Tobiji, ide za tim da  se izvrne ruglu sve one koji svoju nadu polažu u vječni život. Saduceji smatraju da su novac i moć, jedine dvije sile koje pokreću svijet, nema nikakva drugog života osim ovoga, te onima koji ne sudjeluju u igri moći i novca, ne treba davati nikakvu nadu. Poteškoća je u tome što su ovog puta Saduceji debelo podcijenili svog sugovornika. Mislili su kako su toliko lukavi, da za svoju argumentaciju mogu iskoristiti biblijsku priču o Sari i Tobiji, namjerno izostavljajući pozitivan završetak ove priče. Međutim, Učitelj im odgovara citirajući jedan od centralnih događaja opisanih u Petoknjižju, događaj u kojem Bog, objavljujući se Mojsiju u gorućem grmu, otkriva svoj identitet. To nije identitet Boga mrtvih, pokopanih i zaboravljenih, već Boga koji je trajno prisutan tijekom čitave povijesti. Prisutnost je to u kojoj Patrijarsi, kao i svi oni koji su prethodili narodu na putu u vjeri, nastavljaju dalje živjeti.

Život se ne zaustavlja, a zajedno s njim ni nada. Oni koji čitav svoj život, svoju nadu, polažu u materijalno bogatstvo i ovozemaljsku moć, promašili su bit. Saduceji, kao i svi njihovi današnji istomišljenici, nikad neće naći odgovor na pitanje: Što će biti poslije ovog života? Odgovor mogu naslutit samo oni čiji je život obilježen radosnom nadom i vjerom ljubavlju djelotvornom, jer Bog nije Bog mrtvih, nego živih. Tà svi njemu žive!

ab