U ono vrijeme: Govoraše Isus mnoštvu u pouci svojoj: “Čuvajte se pismoznanaca, koji rado idu u dugim haljinama, vole pozdrave na trgovima, prva sjedala u sinagogama i pročelja na gozbama; proždiru kuće udovičke, još pod izlikom dugih molitava. Stići će ih to oštrija osuda!” Potom sjede nasuprot riznici te promatraše kako narod baca sitniš u riznicu. Mnogi bogataši bacahu mnogo. Dođe i neka siromašna udovica i baci dva novčića, to jest jedan kvadrant. Tada dozove svoje učenike i reče im: “Doista, kažem vam, ova je sirota udovica ubacila više od svih koji ubacuju u riznicu. Svi su oni zapravo ubacili od svoga suviška, a ona je od svoje sirotinje ubacila sve što je imala, sav svoj žitak.” (Mk 12, 38-44)

Odlomak iz evanđelja (Mk 12,38-44), donosi nam dva različita pogleda na život, dvije različite, nazovimo ih tako, životne škole. S jedne strane nalazi se ona učenih i važnih pismoznanaca, dok se s druge strane nalazi udovica, siromašna i sama. Isus nam, ženu koja je ostala potpuno sama, u siromaštvu, bez ikakve podrške i oslonca (u prvom stoljeću nije bilo socijalnog i mirovinskog sustava niti domova umirovljenika) postavlja za učiteljicu života.

Pismoznanci su nam opisani kao oni koji: pomno paze na svoj izvanjski izgled, puno ulažući u image i javni nastup, traže prva mjesta u društvenom životu, gramzljivi su, nezasitni i nemilosrdni. Sve su to simptomi razarajuće, neizlječive bolesti narcizma. Ova razarajuća bolest uništava, tkivo svake zajednice, bila ona obiteljska, crkvena ili društvena. Ovakvi pojedinci, a nije ih bilo samo u Isusovo vrijeme, toliko su zaokupljeni samima sobom, da postaju nesposobni za istinsku potragu za Bogom, nesposobni za obraćenje. Svojim suvremenicima, ali i svima nam, Isus jasno želi poručiti da je način života, koji u središte svega stavlja ljubav prema sebi, svojim željama i prohtjevima, umjesto ljubavi prema Bogu i bližnjem, jednostavno neprihvatljiv.

Interesantan je način kojim nas Učitelj želi poučiti. Sjedni u Hramu, nasuprot riznici, te promatra narod kako baca sitniš u riznicu. Stječe se dojam kao da namjerno tu sjedi, čekajući upravo na ovu udovicu da dođe, kako bi mogao poučiti svoje učenike. Opisujući ovu scenu, i to je važno primijetit, evanđelist Marko nije napisao da je Isus promatrao koliko, napisao je kako narod baca sitniš u riznicu. Kvaliteta je Božja mjera, ne kvantiteta. Bogataši su, uz glasan šum kovanica, bacali mnogo. Nasuprot njima, stoji jedna sirota udovica, koja ubacuje dva novčića, malo više od ništa, ali, velik je ovaj ALI, ubacuje ih od svega srca, daje sve što je imala.

Dvije udovice (1 Kr 17,10-16 i Mk 12,41-44) nam vrlo rječito i jasno svjedoče kako se čovjek dobro osjeća samo onda kad daje, ne od suviška, već kad daje od srca, kad daje cijelog sebe, sve što je, što ima i čime raspolaže. Sposobnost darivanja, koja je u sve nas utkana, možda ju samo trebamo negdje u sebi ponovno otkriti, u sebi ima nešto božansko. Vjera ovih dviju udovica je živa i životvorna. Ne daje im neke društvene privilegije, niti im puni tekuće račune, ali ih podupire, daje im sigurnost, istinsku radost i mirnoću srca. Toliko su sigurne u ljubav nebeskog Oca, da obje, bez ikakvih kalkulacija i računica, daju sve što imaju. Trebali nam bolji primjer za nasljedovanje?

ab