U ono vrijeme: Dok su neki razgovarali o Hramu kako ga resi divno kamenje i zavjetni darovi, reče Isus: »Doći će dani u kojima se od ovoga što motrite neće ostaviti ni kamen na kamenu nerazvaljen.« Upitaše ga: »Učitelju, a kada će to biti? I na koji se znak to ima dogoditi?« A on reče: »Pazite, ne dajte se zavesti. Mnogi će doista doći u moje ime i govoriti: ’Ja sam’ i: ’Vrijeme se približilo!’ Ne idite za njima. A kad čujete za ratove i pobune, ne prestrašite se. Doista treba da se to prije dogodi, ali to još nije odmah svršetak.« Tada im kaza: »Narod će ustati protiv naroda i kraljevstvo protiv kraljevstva. I bit će velikih potresa i po raznim mjestima gladi i pošasti; bit će strahota i velikih znakova s neba. No prije svega toga podignut će na vas ruke i progoniti vas, predavati vas u sinagoge i tamnice. Vući će vas pred kraljeve i upravitelje zbog imena mojega. Zadesit će vas to radi svjedočenja. Stoga uzmite k srcu: nemojte unaprijed smišljati obranu! Ta ja ću vam dati usta i mudrost kojoj se neće moći suprotstaviti niti oduprijeti nijedan vaš protivnik. A predavat će vas čak i vaši roditelji i braća, rođaci i prijatelji. Neke će od vas i ubiti. Svi će vas zamrziti zbog imena mojega. Ali ni vlas vam s glave neće propasti. Svojom ćete se postojanošću spasiti.« (Lk 21,5-19)

Odlomak iz Lukina evanđelja suočava nas s riječju koja i nije na nekoj velikoj cijeni u društvu i svijetu u kojima živimo. „Svojom ćete se postojanošću spasit“, upozorava Isus svoje slušatelje. Postojanost i ustrajnost u našem životu, na našem hodu u vjeri, na koje nas Učitelj poziva, u potpunoj su suprotnosti s prevladavajućim mentalitetom “sad i odmah”. Brzina i nestrpljivost obilježja su svih razina našeg života, od obiteljskog, preko društvenog, do onog duhovnog. Bolno je očito koliko nam u svim aspektima življenja nedostaje strpljivosti, ustrajnosti, postojanosti. Potrebno je ustrajati i onda kad se ne ispunjaju naša očekivanja, kad se naši planovi ne ostvaruju onom brzinom i načinom kako bi željeli i htjeli. Sve će doći na svoje, sve će se u konačnici ostvariti, ukoliko ne odustajemo, ukoliko smo strpljivi u prvom redu sa samima sobom, a onda s našim bližnjim i Bogom. Ispravno uočavajući i čitajući ovaj znak vremena papa Franjo će ustvrditi da je „vrijeme važnije od prostora“ (EG 222 – 225.).  Davanje prednosti prostoru u odnosu na vrijeme, dovodi do toga da sve želimo riješiti u sadašnjem trenutku (sad i odmah) što onda uzrokuje nebrojene frustracije, svađe i sukobe. Međutim, ukoliko promijenimo ovakav način razmišljanja i ponašanja, te umjesto prostoru počnemo davati prednost vremenu, onda ćemo vidjeti kako se polako, ali sigurno, svi naši planovi ostvaruju. Ova logika osobito vrijedi za naš duhovni život. Da bi mogli donositi plodove dostojne obraćenja (usp. Lk 3,8), najprije se moramo obratiti, postati svjesni osobnog krsnog poziva i poslanja, te živjeti svoju svakodnevnicu vjerom ljubavlju djelotvornom.

Sve ovo ne možemo postići od danas do sutra. Konkretne plodove u našem životu možemo vidjeti samo pod uvjetom da budemo ustrajni i postojani. Zato Isus, postojanost, navodi kao uvjet spasenja.

Na putu spasenja možemo napredovati samo ukoliko živimo postojano, te uporno, iz dana u dan,  svjedočimo radost evanđelja i nadu vječnog života. (ab)