Bližeći se kraju liturgijske godine dopustimo Božjoj riječi nade i utjehe da nas vodi. Na prvi pogled izričaj biblijskih tekstova može nam se učiniti ozbiljnim, pa možda i tvrdim. Bilo bi lijepo naučiti ne miješati način izričaja s porukom koju nam tekst Svetog pisma želi prenijeti. Najozbiljnija Božja riječ, uvijek je navještaj utjehe i nade. Međutim, trebamo biti oprezni da ju ne shvatimo samo kao lijepu riječ, već kao pouku i poruku u svijetlu koje smo pozvani živjeti i izgrađivati svoju svakodnevnicu. Stoga je prije svega nužno, da prema Božjoj riječi imamo ne samo poštovanje, već da ju i živimo s velikom odgovornošću, odgovarajući na taj način osobnom krsnom pozivu i poslanju.

Odlomak iz Lukina evanđelja (Lk 21,5-19) suočava nas s pojmom koji i nije na nekoj velikoj cijeni u društvu i svijetu u kojima živimo. Svojom ćete se postojanošću spasit, upozorava Isus svoje slušatelje. Postojanost i ustrajnost u našem životu, na našem hodu u vjeri, na koje nas Učitelj poziva, u potpunoj su suprotnosti s prevladavajućim mentalitetom “sad i odmah”. Brzina i nestrpljivost obilježja su svih razina našeg života, od obiteljskog, preko društvenog, do onog duhovnog. Bolno je očito koliko nam u svim aspektima življenja nedostaje strpljivosti, ustrajnosti, postojanosti. Potrebno je ustrajati i onda kad se ne ispunjaju naša očekivanja, kad se naši planovi ne ostvaruju onom brzinom i načinom kako bi željeli i htjeli. Sve će doći na svoje, sve će se u konačnici ostvariti, ukoliko ne odustajemo, ukoliko smo strpljivi u prvom redu sa samima sobom, a onda s našim bližnjim i Bogom. Ispravno uočavajući i čitajući ovaj znak vremena papa Franjo će ustvrditi da je vrijeme važnije od prostora (EG 222 – 225.).  Davanje prednosti prostoru u odnosu na vrijeme, dovodi do toga da sve želimo riješiti u sadašnjem trenutku (sad i odmah) što onda uzrokuje nebrojene frustracije, svađe i sukobe. Međutim, ukoliko promijenimo ovakav način razmišljanja i ponašanja, te umjesto prostoru počnemo davati prednost vremenu, onda ćemo vidjeti kako se polako, ali sigurno, svi naši planovi ostvaruju. Ova logika osobito vrijedi za naš duhovni život. Da bi mogli donositi plodove dostojne obraćenja (usp. Lk 3,8), najprije se moramo obratiti, postati svjesni osobnog krsnog poziva i poslanja, te živjeti svoju svakodnevnicu vjerom ljubavlju djelotvornom (usp. Gal 5,6).

Sve ovo ne možemo postići od danas do sutra. Konkretne plodove u našem životu možemo vidjeti samo pod uvjetom da budemo ustrajni i postojani. Zato Isus, postojanost, navodi kao uvjet spasenja. Na putu spasenja možemo napredovati samo ukoliko uporno, iz dana u dan,  svjedočeći radost Evanđelja i nadu vječnog života, živimo postojano.

AB