Ovo govori Gospodin Bog: ‘Evo me, sam ću potražiti ovce svoje i sam ću ih pasti! Kao što se pastir brine za ovce svoje kad se nađe uza stado raspršeno, i ja ću se pobrinuti za svoje ovce i skupit’ ih iz svih mjesta u koje se raspršiše u dan oblaka i mraka. Sam ću pasti ovce svoje i sam ću im dati počinka – riječ je Gospodina Boga. Potražit ću izgubljenu, dovesti natrag zalutalu, povit ću ranjenu i okrijepiti nemoćnu, bdjeti nad pretilom i jakom – past ću ih pravedno.’ A vama, ovce moje, ovako govori Gospodin Bog: ‘Evo me da sudim između ovce i ovce, između ovnova i jaraca! (Ez 34,11-12.15-17)

Božjom riječju današnje nedjelje, međusobno se nadopunjajući, isprepleću se teme dobrog pastira i posljednjeg suda. Prorok Ezekiel progovara nam o Bogu, koji sebe predstavlja kao onog tko se brine za svoje ovce i sam ih pase. Traga za izgubljenom, dovodi natrag zalutalu, povija ranjenu, krijepi nemoćnu, bdije pravedno nad svima. Ne želi biti dalek i nedostupan već svakom blizak, živo zainteresiran za svakog od nas.

Ako Bog želi biti aktivno uključen u naše živote, onda je posve logično pitanje s kojim nas želi suočiti evanđelist Matej: Što sam učinio svom bližnjem? Odgovor nam otkriva Boga koji uspostavlja toliko čvrstu vezu s čovjekom da se s njim u potpunosti  želi poistovjetiti: što god učiniste … meni učiniste. Na kraju, kad više ničeg ne bude, jedino što ostaje je ljubav. Bog nas sve želi nahranjene, napojene, odjevene, ozdravljene, slobodne… Dok na bilo koji način pati i jedno ljudsko biće, Bog pati u njemu. Ako se prisjetimo prvih stranica svetog Pisma onda s lakoćom možemo zaključiti da drugačije i ne može biti: Na svoju sliku stvori Bog čovjeka (Post 1,17) . Od samog početka Bog nije dalek, nepristupačan i distanciran, već je vrlo konkretan i opipljiv u liku sestre ili brata pored mene.

Kad se, licem u lice, susretnemo s Bogom koji je Ljubav, u središtu neću biti ja i moje potrebe, već će u središtu biti moj odnos prema bližnjem, prema sestri i bratu koje sam susretao. Pod reflektorima Božje ljubavi, jasno će biti vidljivo jesam li život proživio usmjeren na sebe i svoje potrebe, sebično ostvarujući svoje želje i planove, često puta  preko leđa drugih ili sam puno više bio usmjeren na drugog, pokušavajući mu pomoći, iskazujući mu ljubav, osobito u onim trenucima kad to nije bilo nimalo lako ni ugodno.

Sada, danas, je vrijeme u kojem smo pozvani živjeti svoju vjeru djelotvornom ljubavlju (usp. Gal 5,6). Nemojmo se zavaravati. Nije dovoljno Boga samo usnama častiti. Pozvani smo, živeći kao radosni svjedoci vjere, nade i ljubavi, jasno odgovoriti svom krsnom pozivu i poslanju. Konkretnim djelima ljubavi prema bližnjem trebali bi izgrađivati naše zajednice i društvo u kojem živimo. Ako nam se put ljubavi, ponekad može učiniti zamornim i teškim, sjetimo se da u svakoj osobi koju susrećemo, susrećemo Boga koji nam neumorno ponavlja: što god učiniste … meni učiniste.

ab