Isus, onima koji su ga slušali, potrebu za obraćenjem, potrebu za Božjim milosrđem, želi približiti kroz priču o ocu koji je imao dva sina, iako u stvarnosti nije imao ni jednog, jer ni jedan od ove dvojice nije se uistinu osjećao očevim sinom (usp. Lk 15,11-32).

Mlađeg interesira samo nasljedstvo. Nije mu stalo do oca, jer da mu je stalo, onda ga ne bi vrijeđao tražeći nasljedstvo dok je ovaj još živ. Čim mu je otac dao pripadajući dio nasljedstva, što mu nije bio dužan dati, mlađi sin odlazi od kuće. Kako se nije trudio ni znojio oko imetka koji je dobio, brzo ga je spiskao. Ostavši bez ičega, bivajući gladan, odluči se vratiti u očevu kuću. Ne vraća se zbog oca, vraća se, kao što je i otišao, zbog sebe. Vraća se jer je gladan.

Stariji ostaje doduše kod kuće, ali se ne osjeća sinom, nije razvio s ocem odnos koji počiva na sinovskoj ljubavi. Stariji sin oca više doživljava kao gospodara, koji mu nikad nije dao ni jareta da se proveseli sa svojim prijateljima, a sebe očito kao slugu, jer sin ne bi trebao pitati oca da mu da jare. Stariji sin, sluša zapovijedi, ali nikad nije shvatio srce svog oca, niti je osjetio očevu ljubav.

Obojica sinova, svaki na svoj način ostaju zatvoreni za očevu ljubav. Niti razumiju niti shvaćaju oca. Iako su pored njega, kao da nisu s njim. Nešto slično se može dogoditi i događa se i nama. Po sakramentu krštenja postali smo Božjom djecom. Osjećamo li uistinu Boga kao svog Oca? Imamo li prema njemu formalan odnos, koji proizlazi iz određene teorije koju smo naučili ili Boga uistinu, duhom i srcem, cijelim svojim bićem, doživljavamo kao svog Oca. Ukoliko iz bilo kojih razloga, imamo loš odnos s Ocem, korizma je vrijeme u kojem Otac u svom milosrđu čeka, da dođemo k sebi i da se obratimo ili da napokon shvatimo da smo uistinu sinovi u Sinu (usp. Gal 4,6).

AB