Učitelj sjedi u Hramu i poučava mnoštvo (Iv 8,1-11). Dovedoše mu ženu grešnicu, a on se sagnu i počne pisati po tlu. Podiže pogled, ali ne kako bi gledao ženu, već kako bi onima koju su mu je doveli poručio da prije nego što počnu prosuđivati i osuđivati živote drugih, najprije pogledaju sebe i svoj život. Suočivši, tužitelje, s njima samima, ponovno spusti pogled, te nastavi pisati po tlu.

Tek kad je sve kamenje palo po tlu, tek kad su tužitelji otišli, Učitelj se uspravlja i usmjerava svoj pogled, pogled pun nade, milosrđa i oprosta, prema ženi. Tek na kraju, u središte Učiteljeve pažnje, dolazi ona koja je bila uzrokom cijele te strke i meteža, tog dana u Hramu. Kao da nije želio da se njegov pogled miješa s pogledima pismoznanaca i farizeja. Osuđujućim pogledima, punim zloće, mržnje i prezira. Želio je da u njegovom pogledu, da u njegovim očima, ova žena vidi toplinu, blizinu, prihvaćanje, razumijevanje. Da vidi nadu koju gaji za nju i njen život. Želio je da se ta žena osjeti voljenom i prihvaćenom, da osjeti sve ono što može postati. Njegov se pogled nije zaustavio na njoj dok su bili okruženi mnoštvom, ne zbog toga što mu nije stalo do nje, nije ju pogledao zbog toga, da ne bi pomiješala Božji pogled s pogledom ljudi. Tek kad su drugi otišli, tek kad ostaju sami, kad iz njenih očiju nestaju neizvjesnost i strah, Bog joj upućuje svoj pogled, pogled ljubavi i oprosta.

Prava je šteta što su svi drugi otišli, što nisu čuli riječi: Idi i odsad više nemoj griješiti. Isus ih nije potjerao, samo ih je pozvao da sebi posvjeste činjenicu da nisu savršeni, da nisu bez grijeha, te da kao takvi nemaju prava drugog osuđivati. Možemo samo spekulirati zbog čega su izabrali otići. Možda im je slovo Zakona, bilo važnije od milosrđa. Možda su se osjetili “ogoljenima”, suočavajući se po prvi put u životu iskreno sa samima sobom. Možda je tog dana, za neke od njih počeo hod prema osobnom obraćenju. Možda… Tko zna…

Istinski duh zajedništva, u zajednici krštenika, može vladati samo onda kad svi ispustimo kamenje, s kojim se često puta spremno jedni prema drugima nabacujemo, te se priznamo grešnima. Ne možemo slaviti Uskrs ukoliko nismo svjesni potrebe Božjeg milosrđa. Ne možemo istinski slaviti Uskrs, ukoliko nismo spremni biti nositelji Božjeg praštanja i milosrđa.

AB